Politička situacija u Bosni i Hercegovini sve više poprima dimenzije potencijalne teške eskalacije i destabilizacije. Ovim tekstom apostrofiram pitanje: koliko je aktuelna situacija posljedica perfidnih političkih operacija Bakira Izetbegovića?
Da se razumijemo, borba za političku moć i uticaj je nešto sasvim legitimno. Time ni Bakiru Izetbegoviću, članu Predsjedništva BiH i lideru Stranke demokratske akcije (SDA), ne možemo uskratiti to pravo. No, legitimno je i pravo društva i pojedinaca da razobličuju određena ponašanja i događanja. Ukoliko to ponašanje prijeti državi i društvu, ili pojedinim kolektivitetima, onda se svakako možemo i trebamo time baviti. Kako god, ovaj tekst ima za cilj da aktuelne političke prilike unutar B-H društva analizira kroz prizmu kakvu nosioci javnog diskursa do sada nisu spoznali i/ili uobzirili.
Na prvom koraku analize ističem kako političke poteze Bakira Izetbegovića treba posmatrati kroz različite dimenzije vlasti i moći, od unutarstranačkih, etničkih, entiteskih i državnih, pa sve do nivoa međunarodne politike. Stoga treba naglasiti kako je Izetbegović Junior još za života pokojnog predsjednika stranke Sulejmana Tihića predstavljao „sivu eminenciju“ SDA i stranačkog ideologa. Ovo je važno iz prostog razloga što Izetbegović još u tom periodu započinje pojedine političke operacije kakve se tek danas materijalizuju. Nakon Tihićeve smrti Izetbegović i deklarativno vraća stranku u porodičnu svojinu, kao nasljeđeno očinstvo.
No, proces stranačkog pozicioniranja korespondira sa političkim pozicioniranjem unutar bošnjačkog etničkog korpusa različitih subjekata i aktera. Tu primarno uobzirujem politički debakl Zlatka Lagumdžije i njegovog SDP, u prethodnim godinama najjačeg Izetbegovićeva konkurenta za naslov „prvi u Bošnjaka“. Posljednji opšti izbori iznjedrili su dva nova politička takmaca za glasove bošnjačke provinijencije– Željka Komšića i Fahrudina Radončića. Zanimljivo, Hrvat Željko Komšić dobro prosperira unutar bošnjačkog naroda obzirom da je bio borac i ratni oficir Armije BiH, te već provjerena bošnjačka politička marioneta majorizacije sopstvenog naroda.
Vrlo logično Izetbegović prvo Komšića bira za koalicionog partnera, no, tokom stranačkog koaliranja mudro koristi Komšićev temperament i arhaična politička uvjerenja. Upravo kroz poziciju vlasti Izetbegović bošnjačkoj populaciji demonstrira koliko je Komšić politički nestabilan i nedorastao izazovima, odnosno politički ga slama do nivoa sa kog teško da će u budućnosti ponoviti uspjeh sa zadnjih izbora.
Zatim se okreće ka narednom konkurentu Fahrudinu Radončiću. Opet zanimljio, Izetbegović ponovo uvlačenje u strukture vlasti koristi kao instrument političke diskreditacije i slamanja „partnera“. Istovremeno sa političkim koaliranjem protiv Radončića započinje krivični progon kakav će mu kao „kamen oko vrata“ ostati do daljeg, ili do trenutka kada će biti iskorišten i odbačen. Izetbegović perfidno manipuliše ovim događanjima tako što progon protiv Radončića deklarativno karakteriše kao politički progon, pokušaj destabilizacije vlasti i države, kao antibošnjačko djelovanje i ino. Čak javnosti manipulativno podastire teze kako u SDA postoje „otuđeni centi moći“, izvan njegove kontrole, kakvi su skrivili datu situaciju. Smiješno!
Ono šta Bakir Izetbegović ničim ne može pobiti jeste činjenica da su ama baš svi aktuelni procesi i dešavanja upravljeni ka njegovom pozicioniranju u neprikosnovenog bošnjačkog lidera. Time istovremeno jača i svoju poziciju vlasti na nivou Federacije BiH. Jedini B-H političar koji do danas nije zahvaćen Izetbegovićevim spletkama jeste lider HDZ Dragan Čović. Pragmatičnog i opreznog Čovića nije bilo lako pridobiti za stranačko koaliranje i stoga je razumljivo da Izetbegović sa njim postupa “u rukavicama“. Uostalom, možda je Čović prejak politički igrač da bi se sa njim neko poigravao.
VRHOVNI KADIJA
U daljoj analizi pokušaćemo nešto pobliže pojasniti brojne aktuelne krivične procese, kakvi su mjesecima u samom epicentru interesovanja javnosti, a upravo kroz Izetbegovićevu zakulisnu ulogu. Tu, već na prvom koraku, moramo otvoriti pitanje političkog uticaja na konvenencionalne subjekte bezbjednosti (policija, tužilaštvo, sud i ino). Notorna činjenica jeste da sva eksjugoslavenska društva tavore sa političkim uticajem na rad institucija u mjeri neprihvatljivoj za moderna i razvijena društva. Kada uobzirimo činjenicu da SDA preko dvije i po decenije predstavlja najveću i najuticajniju političku stranku u BiH onda i stranački uticaj na institucije moramo posmatrati proporcionalno političkoj moći. Pri tom, Bakir je sin i dugogodišnji najbliži saradnik osnivača stranke Alije Izetbegovića.
Osim direktnog uticaja na institucije kod Bakira Izetbegovića moramo uobziriti i različite indirektne oblike uticaja. Tu prije svega mislim na spregu bošnjačke političke elite i brojnih međunarodnih predstavnika u BiH. U brojnim slučajevima dokazana je sprega „sarajevske kuhinje“ i međunarodnih predstavnika kakva je rezultirala protivpravnim uticajem čak na najviše institucije sudske vlasti, kao što je Ustavni sud BiH. Dovoljno je da podsjetimo na odluke o danu republike, o konstitutivnosti naroda, o upotrebi jezika i brojne slične slučajeve u kakvima je Ustavni sud donosio političke odluke. No, ovde želim apostrofirati jedan podatak nepoznat široj javnosti. Prilikom osnivanja subjekata bezbjednosti na državnom nivou, a posebno u odnosu na policijske, vojne i pravosudne strukture, postojao je politički projekat infiltriranja pripadnika muslimanske ratne (i jedno vrijeme poratne) obavještajne agencije – AID. Boljim poznavaocima prilika poznato je kada i kako je to činjeno, no, podsjetiću da je u pitanju period teških represalija prema srpskim predstavnicima tako da je ovaj bošnjački posebno opasan projekat prošao gotovo bez suprotstavljanja.
Moguće je i dalje elaborirati kako je Bakir Izetbegović gradio uticaj na institucije državnog nivoa vlasti, no dolazimo do pitanja ograničenosti teksta. Objektivno možemo zaključiti kako takav uticaj postoji u bukvalno zabrinjavajućoj mjeri, a u daljem ćemo proanalizirati na koje načine Izetbegović zloupotrebljava moć zarad sopstvenih interesa. Ovde se moram vratiti na već pomenutog Fahrudina Radončića. Treba znati da se protiv Radončića vodi krivični postupak za jedno ne tako teško krivično djelo, a u pitanju je uticaj na svjedoke u postupku kakav se na Kosovu vodi protiv narko bosa Nasera Keljemendija. Predmetno krivično djelo bukvalno je periferno/marginalno u odnosu na teške oblike međunarodnog organizovanog kriminala kakav se vezuje za Keljemendija i njegovo kriminalno djelovanje u BiH. Podsjetiću da ovde govorimo, ili bi bar trebalo da govorimo, o kriminalu enormnih razmjera kakav uobziruje Keljemendijeve veze sa presuđenim Zijadom Turkovićem (osuđenim na 40 godina zatvora), sa pokojnim Ramizom Delalićem Ćelom, pa Đorđem Ždralom i Darkom Elezom, zatim sa Zemunskim klanom i Darkom Šarićem, te brojnim drugim kriminalcima najvišeg ranga. Moram podsjetiti kako ovde treba da govorimo o desetinama ubistava unutar surovih kriminalnih obračuna, o tonama prokrijumčarenih narkotika, o pranju stotina miliona evra pribavljenih kriminalom i ino.
Umjesto da institucije djeluju u pravcu procesuiranja kriminala nezapamćenih razmjera i međunarodnog karaktera, te da ih politički predstavnici i mediji prate/podržavaju u tome, objektivno mi se vrtimo oko perifernih slučajeva uticaja na svjedoke. To je samo pokazatelj kako aktuelna dešavanja nemaju za cilj korjenito i sveobuhvatno suzbijanje organizovanog kriminala, nego predstavljaju tek puko politikansko nametanje moći i uticaja, odnosno ostvarivanje kontrole nad političkom konkurencijom. No, to je Bakir Izetbegović!
Nadalje, moram javnosti otkriti još jedan gotovo nepoznat podatak. Kriminalno djelovanje Keljemendija, Turkovića, Delalića, Ždrale, Eleza i drugih karakteriše teška destabilizacija države i regiona, a kakva se manifestovala u brojnim likvidacijama, ekspolizijama, teškim kriminalnim obračunima i ino. Kako bi teško eskaliranu situaciju koliko-toliko stavili pod kontrolu bošnjački politički vrh (Izetbegović, Lagumdžija i Radončić) započinje političku operaciju pozicioniranja Nasera Orića kao nekrunisanog „kralja podzemlja“. Orićev zahtjev bio je da mu prepuste Tuzlu i to mu je udovoljeno nakon što je uspostavio red i mir unutar kriminalnog miljea. No, danas za sličnim Orićevim uslugama objektivno nema potrebe, a istovremeno klanu Izetbegović i samoj SDA postao je svojevrstan „kameni okovratnik“. I gle čuda: započinje krivični progon Nasera Orića! Problem je u tome što je i ovaj progon strogo ograničen na ratni zločin ubijanja tri lica srpske nacionalnosti, a trebalo bi da sublimira komandnu odgovornost za teške zločine kakvi su rezultirali smrtnim stradanjima nekih 3 500 podrinjskih žrtava. Uz to, pozicija i djelovanje Nasera Orića u odnosu na organizovani kriminal prestavlja neprepoznan problem. Znači, na djelu imamo još jednu pravosudnu šaradu ograničenog dejstva, a u interesu Bakira Izetbegovića.
Na sljedećoj razini analize osvrnućemo se na krivične postupke kakvi za cilj imaju Izetbegovićevo pozicioniranje na državnom nivou i na prostoru Republike Srpske. Kao vrlo indikativan krivični predmet ističe se onaj protiv Kemala Čauševića i drugih. Ova organizovana kriminalna grupa tereti se za krijumčarenja kakva su budžet BiH oštetila za dvije milijarde konvertibilnih maraka (milijardu evra). Postupak je politički i medijski maksimalno eksploatisan, a posebno zbog inkrimisane upletenosti Zlatka Lagumdžije, Milorada Dodika i Nikole Špirića. I onda nastupa krajnje neobjašnjivo „zatišje“ kakvo ponovo ukazuje da svrha krivičnog progona nije suzbijanje kriminala, nego tek puka politička kontrola i eliminacija.
Danas u samom epicentru pažnje imamo dva krivična postupka. Prvi, protiv Milorada Dodika za pranje novca u iznosu oko 1,5 miliona maraka počinjeno u vezi sa kupovinom vile na Dedinju. Drugi postupak vodi se protiv potpredsjednika SNSD i bivšeg predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH Nikole Špirića, a u vezi za pranje novca povodom kupovine stana u Beču i teško blizu 800 hiljada maraka. Sami postupci imaju ozbiljnu težinu, posebno zbog mogućnosti oblika teške korupcije visokopozicioniranih funkcionreda države i entiteta. Bez ikakve pristrasnosti ili animoziteta možemo sasvim objektivno ocijeniti kako su ovi postupci ozbiljno uzdrmali Dodika i Špirića. No, i ovi postupci slijede već pomenutu matricu „ograničenih dejstava“! Znači, Dodik i Špirić terete se za dva slučaja pranja novca u kakvima govorimo o za ovdašnje uslove vrlo visokim sumama novca. Problem je u tome što ovi krivični predmeti predstavljaju samo „kap u moru“ kriminala enormnih razmjera. Nakon smjene vlasti iz 2006. godine BiH postaje zasigurno najveća PRAONICA NOVCA na tlu Evrope. Govorimo o desetinama i stotinama milijardi evra opranih od narkobiznisa i drugih oblika krijumčarenja, pa kroz „investicije“ u našu privredu od strane multinacionalnih kompanija, kroz megalomanske infrastrukturne projekte, i sve do već ustaljenih oblika pranja novca preko međunarodnih tijela i institucija. Sjetimo se samo slučaja presuđenog Zorana Ćopića, koji je prao novac narkobosa Darka Šarića, a kroz investicije preko vlade na čijem je čelu bio Milorad Dodik.
Postupci protiv Dodika i Špirića bukvalno su periferne pojave u odnosu na ogroman kriminal kakav ih sublimira. I ovde moramo otvoriti pitanje: da li u konkretnim slučajevima imamo suzbijanje korupcije ili tek sredstva političke destabilizacije? Tu primarno mislim na grube povrede odredaba krivično-procesnog zakonodavstva. Pravno je neshvatljivo da pojedina lica hapsimo i pritvaramo dok su njihovi nalogodavci na slobodi, da medijski objelodanjujemo dokaze i podatke, da se procesne radnje najavljuju preko mas-medija, ili da se predmeti koriste za politička prepucavanja. Pri tom se vaskolika javnost bavi pitanjem da li će predsjednik Srpske biti uhapšen i pritvoren ili neće. Zakonski posmatrano trebalo bi da je već pritvoren, no, naši zakoni ne poznaju situaciju da osumnjičenog štite jake policijske snage. Doduše ovdašnja praksa štošta poznaje, a i lično sam svojevremeno obezbjeđivao Radovana Karadžića, pa me malo toga može iznenaditi.
Elem, ovde moramo apostrofirati pitanje: da li pritvaranje Milorada Dodika odgovara akterima postupka protiv njega? Ili im, možda, bolje odgovara sadašnja pozicija? Ukoliko bi Dodik bio pritvoren, obzirom na težinu djela i dokaznu situaciju, možemo govoriti o maksimalno 30 dana primjene takve mjere. Nakon toga bio bi pušten da se brani sa slobode i vrlo je upitno koliko bi ga nametnuta ograničenja mogla spriječiti u vršenju funkcije predsjednika. Sjetimo se da je Živko Budimir, predsjednik Federacije, nakon puštanja iz pritvora nastavio sa vršenjem funkcije. Sa druge strane, Milorad Dodik nalazi se u vrlo teškoj situaciji ograničenih mogućnosti predsjednikovanja i bavljenja politikom. On je već „pritvoren“ na uskom prostoru između Laktaša i Banjoluke, odnosno na nekoliko dobro obezbjeđenih lokacija. Njegovim političkim protivnicima, uključujući i Izetbegovića, odlično odgovara ovakvo stanje i po svemu sudeći trudiće se da potraje što duže. Pri tom, javnost se intenzivno priprema za „ono šta će neminovno uslijediti“, te dezavuiše kako ovde postoji nekakva „borba“ protiv kriminala i korupcije iako smo objektivno daleko od onih svrsishodnih i društveno korisnih aktivnosti institucija na polju uspostavljanja pravnog društva.
Objašnjavanje pravosudnih papazjanija zaključiću jednom krajnje neshvatljivom situacijom, bar u nekavoj ovlaš percepciji. Konkretno, želim ukazati na zaista neočekivanu konstalaciju etničkih predstavnika u organima gonjenja. Tri ključne pozicije krivičnog progona na državnom nivou prepuštene su Srbima: na čelu Tužilaštva BiH nalazi se Goran Salihović, direktor Agencije za istrage i zaštitu je Perica Stanić, dok je Dragan Mektić ministar bezbjednosti u Savjetu ministara. U zemlji gdje se o etničkom balansu vodi računa na svim nivoima vlasti, eto nekim „slučajem“ dogodilo se da ključne pozicije krivičnog gonjenja pripadnu jednoj etničkoj zajednici. Time dolazimo u poziciju da npr. hapšenje predsjednika srpskog entiteta okvalifikujemo kao „srpska posla“. Nije Bakir Izetbegović načinio nikakav politički previd kada je omogućio ovakvo etničko pozicioniranje u domenu krivičnog progona, nego je – upravo suprotno dobro promislio o svemu.
BAKIR IZETBEGOVIĆ GOSPODAR SRPSKE BUDUĆNOSTI
Prije mnogo godina bio sam u poziciji da čitam zabilješke sa sastanaka centrale SDA iz perioda 1994. i 1995. godine. Zaprepastilo me da je vrh SDA na vrhuncu ratnih dejstava planirao poratne političke operacije. Već tada su detaljno isplanirani projekti posjeta kućama, grobljima i naseljima od strane izbjegličke populacije, osnivanja povratničkih i vjerskih udruženja, treženja povrata imovine i ino. Sve ono sa čim se se suočavali godinama nakon rata isplanirano je mnogo prije toga. Želim da ukažem kako SDA provodi plansku i kontinuiranu politiku borbe za konkretne ciljeve i interese.
Više puta sam pisao o tome, ali za potrebe ove analize moram podsjetiti kako su i aktuelna dešavanja posljedica operacija započetih prije više godina. Podsjećam na presude Suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić i Finci“, pa na odluke našeg ustavnog suda o konstitutivnosti naroda, o ravnopravnosti jezika i ino. Zatim, moram podsjetiti na silne manipulacije u cilju stvaranja bosansko-hercegovačke nacije, o zloupotrebama popisa stanovništva i političkim operacijama izvedenim u vezi popisa i ino. Nadugo i naširoko objašnjavao sam kako su pomenute operacije bile upravljene protiv srpskog naroda i Republike Srpske, te kako teško su se posljedično materijalizovale.
Danas moram apostrofirati kako sam upravo Izetbegovića prokazao kao rodonačelnika svih tih ideja i aktivnosti. Bakir Izetbegović unutar bošnjačke populacije prvi je plasirao tezu kako je „Republika Srpska neupitna kategorija“. Shvatio je koliko je politika njegovih prethodnika, koji su zagovarali ukidanje Srpske, bila pogrešna i da je u stvari samo dodatno homogenizovala Srbe oko očuvanja svog entiteta (i udaljavala od BiH kao države). Relaksacijom odnosa i umanjivanjem spoljnih ugrožavanja Izetbegović je upravo računao kako će doći do unutarsrpskih podjela i sukoba oko vlasti i moći. Vrijeme je pokazalo koliko je njegova procjena bila pragmatična i utemeljena. Danas Srpskom caruju sukobi, raskoli i haos!
Nadalje, pokušaću jednim plastičnim primjerom ukazati koliko je perfidna Izetbegovićeva politika. Poznato je da predsjednik Dodik koristi svaku priliku kako bi se javnosti predstavio kao najveći čuvar i branitelj Srpske (zato sam ga u nedavnom tekstu nazvao golmanom). U takvom samoetiketiranju počesto je spreman iskoristiti i vlastite stranačke saradnike i koalicione partnere. Nadavno je tako pustio ministra Dragana Lukača i premijerku Željku Cvijanović da usvoje amandmane bošnjačkih predstavnika na novi Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima u kavima je traženo da se etnički balans pripadnika zasniva na popisu stanovništva iz 1991. godine. Potom je pustio svoje i koalicione poslanike da takav zakon izglasaju u parlamentu, a onda je kao „veliki mesija“ odbio da potpiše zakon i vratio ga u ponovnu proceduru. Sve aktere ove ujdurme iskritikovao je zbog „propusta“ i sve to povezao sa činjenicom da novi popis stanovništva još uvijek nije objavljen (ni nakon dvije godine).
Mišljenja sam da je ovakvim potezom Dodik naivno upao u Izetbegovićevu odavno pripremljenu zamku. Konkretno, ovo je povezano sa procesom koji je u Srpskoj započela aktuelna vlast, a tiče se penzionisanja više stotina policajaca i zapošljavanja novih 500 pripadnika. Istovremeno za juli je najavljeno objavljivanje popisa stanovništva. Nema Bakir Izetbegović iluzija da u MUP Srpske može ubaciti polovinu policajaca bošnjačke nacionalnosti (prema popisu iz 1991.), no, neće propustiti priliku da u odnosu na nova zapošljavanja primijeni popis iz 2013. godine. Podsjetiću da je te godine izvedena ozbiljna i odlično organizovana operacija u kojoj se bukvalno svaki Bošnjak nastanjen u Srpskoj popisao. Prelazili su po nekoliko hiljada kilometara, donosili na desetine podataka drugih lica, te sveukupno potrudili se da broj Bošnjaka u Srpskoj bude što veći. Zar su to zalud radili? Nisu! Upravo će buduća dešavanja pokazati kako ova operacijanija bila nimalo naivna, a ponajmanje je okončana samim popisom (sačekajmo implementaciju).
Kad smo već kod popisa iz 2013. godine kalkuliše se da je broj deklarisanih Bošnjaka porastao na nakih 53-54 odsto u odnosu na ukupnu populaciju, odnosno na nadpolovičan nivo. To nas vraća na politiku „jedan čovjek, jedan glas“ kakvu SDA godinama bezrezervno promoviše. Ubrzo će se Srpska i srpski narod suočiti sa nizom problema u domenu odbrane od majorizacije. No, politička majoruzacija neće biti naš najveći problem, nego ćemo se suočiti sa nametanjem promjena od strane sudske vlasti. Srpska se već danas koprca u glibu ranijih sudskih odluka na štetu entiteta i naroda, a tek će se u bliskoj budućnosti suočiti sa nečim šta slobodno možemo nazvati satanizacijom. Trebalo je o tome razmišljati kada su donošeni zakoni, kada su osnivana i personalizovana pravosudna tijela, kada je uspostavljana sudska praksa ili principi odlučivanja, no, to naprosto nije činjeno. Ukoliko neko smatra da nam se danas obijaju o glavu raniji propusti, neka sačeka da vidi budućnost. Zbog svega toga i ukazujem na opasnost da nam se Bakir Izetbegović nametne kao „vrhovni kadija“(!), kao kadija nad kadijama.
IZETBEGOVIĆ I BUDUĆE INTEGRACIJE
Načelno Bosna i Hercegovina je zacrtala osnovne pravce budućih integracija. Primarni cilj je pristupanje u Evropsku uniju i tu postoji opšti konsenzus. Divno! Dva člana predsjedništva i predstavnici dva konstitutivna naroda zagovaraju ulazak u NATO, dok se treći konstituens tome protivi (čak deklarativno promoviše što jače veze sa Rusijom). U nekim trenucima ta pitanja se ostavljaju po strani, ponekad eskaliraju, ali suštinski sve to možemo ukalupiti u uzrečicu – „To je Bosna!“. Na prvi pogled i stavovi „vrhovnog kadije“ Izetbegovića ne odudaraju bitno od ostatka političke elite, no, samo na prvi pogled.
Bakir Izetbegović voli svog prijatelja Taipa Erdogana i teško da će ga napustiti u predstojećim geopolitičkim dešavanjima. Kako će se najmoćniji B-H političar pozicionirati u odnosu na sve teže sukobljavanje Turske i Rusije, pa u odnosu na unutarmuslimanska sukobljavanja (npr. između Turske i Irana), te prema brojnim drugim izazovima, to naprosto ostaje da se vidi. No, moramo se zapitati: možemo li Izetbegoviću olako prepustiti donošenje odluka važnih za budućnost BiH i regiona?
Moram podsjetiti da Bakir baštini brojne očeve (Alija) veze unutar radikalno islamističkih organizacija globalnog nivoa, da je upravo iz tih struktura proizašla Al Kaida, pa Islamska država i sve ono šta danas muči čovječanstvo. Zar treba podsjećati da su počinioci najvećih terorističkih napada u svijetu (Nju Jork, London, Madrid i ino) posjedovali naše pasoše ili održavali snažne veze sa ovdašnjim islamistima, da BiH tavori sa snažnim i iznimno opasnim vehabijskim zajednicama ili da se sa ovih prostora na stotine pojedinaca bore u redovima muslimanskih terorističkih frakcija. Moramo se zapitati koliko je naš najmoćniji političar u kandžama centara muslimanskog radikalnog ekstremizma, kakve će zahtjeve ovi centri moći uputiti prema ovdašnjoj muslimanskoj zajednici, kako će se muslimani postaviti prema brojnim međumuslimanskim i međukonfesionalnim sukobima i ino?
Нема коментара:
Постави коментар
Коментари не садрже мишљење аутора, нити исти одговара за недозволјен или непримјерен садржај коментара.