понедељак, 20. фебруар 2017.

SRBSKA ČAST



Nakon druženja sa vođama patriotske organizacije „Srbska čast“ iz Srbije i Srpske iznosim iskrene utiske o ovoj ideji i njenim promoterima.



Piše: Borislav Radovanović


Patriotizam je zanimljiva emocija i materijalizuje se u bukvalno nebrojeno obličja. No, ponekad trenutak i događaji pojedincima donose različite prilike ispoljavanja patriotizma. Kao ratni veteran odlično se sjećam, čak i u slavnoj i prebogatoj srpskoj istoriji, nezaboravnog srpskog jedinstva i junaštva sa početka 90-ih godina prošlog vijeka.

Danas me posebno raduje kad kod mladih ili onih malo mlađih primjećujem svojevrsno sljedbeništvo onoga šta smo kao narod i pojedinci prezentovali prije dvije i po decenije. Zamislite, jedan mali narod vodio je jedan (jedinstven!) devetogodišnji (1990.-1999.) rat protiv niza „domaćih neprijatelja“ i najvećih sila svijeta. I na nivou svjetske istorije imamo vrlo malo sličnih podviga.

Zato mi je tako zanimljiva organizacija „Srbska čast“, koju predvodi Bojan Stojković iz Niša. Stojković diljem Srbije, Republike Srpske i Crne gore okuplja mlade srpske patriote i raspoređuje ih kao svojevrsne ČUVARE naše tradicije, kulture, religije, istorije i specifičnosti. Uz to pripadnici „Srbske časti“ ne kriju da im je fizičko čuvanje sopstvenog naroda jedan od najvažnijih zadataka.



Mnogi se pitaju: imaju li ti nabildani mladići „pravo“ da se pozicioniraju kao bezbjednosni subjekti štićenja država i naroda? Vrlo zanimljivo pitanje! No, p(r)ogledajmo realno i bez predrasuda ulogu ovih čuvara srpstva unutar dominirajućih okolnosti.

Nesporno je da su Srbi definitivno izgubili rat na tlu današnje Hrvatske, ali u Srbiji (1999.) i Srpskoj (1995.) potpisali su mirovne sporazume. Poražene snage potpusuju kapitulacije, a neporažene mirovne sporazume. No, svjedoci smo da smo i u Srbiji i u Srpskoj poratno (u mirnodopskim uslovima) okupirani, razoreni i poniženi. I to će trajati sve dok sami pristajemo na nametnutu okupaciju.

Pripadnici organizacije „Srbska čast“ ne prihvataju poraze i spremni su prihvatiti različite izazove i oblike ugrožavanja. Njihov patriotizam, voljnost i sposobnost upravo su suprotnost onoga šta nam je nametnuto ili, bolje reći, podvaljeno. Naime, nas su kojekakvi mentori „naučili“ da se oslanjamo samo na konvencionalne i profesionalne subjekte bezbjednosti (vojska, policija, pravosuđe...), da nam „rezervni sastavi“ i nekonvencionalni subjekti nisu potrebni. Čak da su kontraproduktivni, štetni i opasni. Da li je doista tako?

Pogledajmo malo šta čini Vladimir Putin. U gotovo svakom većem ruskom gradu funkcionišu desničarski kampovi u kakvima se ruski dobrovoljci obučavaju i osposobljavaju za odbranu naroda i države. Ko brani ruski narod u Ukrajini? Pa upravo ti dobrovoljci i rodoljubi. I to rade više nego uspješno!

Sad, u čemu se razlikuju Rusi i Srbi? I pored nekoliko hiljada interkontinentalnih balističkih raketa i sve sile naoružanja i tehnike velika Rusija se oslanja na nekonvencionalne subjekte bezbjednosti slične našoj „Srbskoj časti“. Suprotno tome trebalo bi biti krajnje budalast i povjerovati kako se mali i slabo naoružani Srbi trebaju oslanjati samo na konvencionalne/profesionalne snage.

Kako mi reče Bojan Stojković: „Uvijek sam sa svojim momcima spreman stati u odbranu našeg naroda i potpuno je nebitno da li je u pitanju Srbija ili Srpska!“. Samo, pogrešno je Stojkovića i njegove sljedbenike posmatrati samo kroz prizmu ratovanja i okršaja. Ovi mladići narodu i državi stavljaju se na raspolaganje i u slučajevima poplava, požara i sličnih prirodnih katastrofa. Ili manje vjerojatnih tehnoloških! Zato „Srbska čast“ insistira na tome da je primarno u pitanju humanitarna organizacija.

Da je to tako pokazuje i primjer sa kraja prošle godine kada je dvadesetak pripadnika prijedorskog ogranka „Srbske časti“ našoj bolnici organizovano darivalo krv. Nisu se bavili pitanjima etničke ili vjerske pripadnosti korisnika donirane dragocjene tečnosti, nego su ovaj humanistički čin izveli za sve one kojima je krv nužno potrebna. To je prosto stvar humanizma bez ikakvih kalkulacija.

Znači, da rezimiramo, lako je u mirnim i bezrizičnim okolnostima mudrovati oko nečijih „policijskih dosjea“, oko mišića i tetovaža, ili o nečijoj društveno-političkoj podobnosti. No, život počesto donosi i rizike. Na koga ćemo se tada oslanjati? Možda na činovnike ili prosvetare... ili na hedonostičku omladinu? Teško da od takvih ima kakve koristi. To govorim nakon 28 godina bavljenja praktičnom bezbjednošću.


U kriznim situacijama primarno se možete osloniti na fizički dobro utrenirane i hrabre momke, spremne da zarad pomoći drugima rizikuju i sopstvene živote. E takve momke Stojković okuplja u okviru „Srpske časti“. Od „tastatura-mudrijaša“ i kvazielite teško da u kriznim situacijama ima kakve koristi, dok, na drugoj strani, teške istorijske trenutke na svojim leđima obično iznesu hrabri i sposobni. Preko stotinu puta kroz razne zadatke rizikovao sam život i valjda znam prepoznati kakve kvalitete su potrebne kad zagusti.