Ko je Darko Ćulum?

Ovdašnju javnost mjesecima intrigira „lik i djelo“ novog direktora srpske policije, a od vodećih medija maksimalno dobija servisne informacije o toku konkursa. U takvim situacijama obično reagujem, pa i ovom prilikom otkrivam manje-više nepoznate detalje o inače samozatajnom Ćulumu.

Piše: Borislav Radovanović

Kažu da je Ćulumovo pozicioniranje u fotelji direktora policije realizovano na lično insistiranje Milorada Dodika, dok je ministar Lukač imao neke svoje „favorite“. Pojedini špekulanti to automatizmom podvode pod strančarenje ili politički uticaj na rad policije, no moramo se zapitati koliko su takve percepcije objektivne i činjenično utemeljene? Ima „predsjednik  države, naroda i stranke“ podugačku listu poslušnika koji bi rado zasjeli na ovu dobro plaćenu i uticajnu funkciju, samo nemaju znanja i vještina potrebnih za ispunjenje Dodikovih zahtjeva.

Pouzdano znam da je Dodik još za ministrovanja Stanislava Čađe, a potom identično i od Jovičića i Lukača, tražio rezultate na planu suzbijanja pojedinih oblika organizovanog i privrednog kriminala. Pojedini politički lideri Hrvatske, a potom i Srbije (dolaskom Vučića), preko specijalizovanih policijskih i pravosudnih službi za borbu protiv organizovanog kriminala ostvarivali su odlične političke poene, kako na unutrašnjem, tako i na međunarodnom planu. Poželio je i Dodik slično poentirati, no pokazalo se da je bio politički nedosljedan i kriminalno previše „kontaminiran“.

Tako se dogodilo da su Vlado Jovanić i inspektori njegove Jedinice za posebne istrage počeli istraživati brojne predmete teškog kriminala i korupcije, uključujući i kriminalizovane pripadnike policije, te se suočili sa reakcijama spregnutih kriminalaca, političara, tajkuna i policijskih moćnika. Sporne reakcije dovele do razbijanja tog svakako hvale vrijednog tima profesionalaca. Ovaj prvi pokušaj suočavanja sa organizovanim kriminalom i korupcijom u institucijama Srpske za vrijeme njegovog „vakta“ Dodik nije podržao, nego je ček zažmurio na vrlo ružan progon čestitih profesionalaca.  Kasniji pokušaj Siniše Kostreševića i njegove Jedinice za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije završio je vrlo slično. Izostao je progon aktera istraga, ali nisu ni ostvareni željeni rezultati. Milorad Dodik je ponovo propustio priliku da politički poentira jer iole ozbiljniji rezultati podrazumijevaju „puštanje niz vodu“ pojedinih inkriminisanih saradnika i kumova, a on na to jednostavno nije bio spreman. Zato danas plaća političku cijenu i trpi posljedice i svojih i „kumovskih“ grijeha.

U tom kontekstu valja posmatrati i Dodikove motive budućeg Ćulumovog pozicioniranja. Prosto, našem predsjedniku je ovo možda posljednja prilika da izbjegne odgovornost za teško eskalirani institucionalni/državni organizovani kriminal, a to jedino može postići konkretnim rezultatima policije i pravosuđa. Nema tu nikakve dileme: treba hapsiti, prijavljivati i presuđivati grupe i pojedince i to treba činiti dok relevantni unutrašnji i spoljni društveni subjekti ne donesu sud da to predstavlja kvalitetnu borbu protiv kriminala i korupcije. Bez pozitivne ocjene javnosti i pojedinih subjekata možete samo sebe i druge zavaravati, a pozitivna ocjena relevantnih podrazumijeva konkretne rezultate. I tu dolazimo do određenih profesionalnih karakteristika Darka Ćuluma.

Današnjoj javnosti je malo poznato da je Ćulum, prije pozicioniranja na mjestu načelnika CJB Banja Luka (2010.), punu deceniju bio alfa i omega suzbijanja organizovanog kriminala i teških zločina. Mogao bih ovde objelodaniti kako je rasvijetljeno i procesuirano na desetina najpoznatijih slučajeva tog doba i kakva je Ćulumova zasluga bila u tome, ali to prosto nije primjereno obzirom da se on lično nikad ne hvali postignutim, a ni profesionalno pošto se radi o vrlo složenim i opasnim događanjima (da ne bi nekog ugrozio). No, čisto na planu pojedinih pojavnih oblika kriminala, mogu sasvim referentno potvrditi da je po pitanju suzbijanja auto-mafije Ćulum ostao prepoznatljiv na prostoru zapadnog Balkana. Svako se može sjetiti medijskih izvještaja iz brojnih policijskih akcija, hapšenja poznatih kriminalaca, pronalaženja na stotine kradenih i krivotvorenih vozila i ino, no u javnosti je ostalo nepoznato da je većinom tih akcija rukovodio Darko Ćulum. Znam da danas imamo ozbiljne probleme u domenu razbojništava, a gotovo nikakve rezultate, međutim, moram cinično zapitati: kakvo bi bilo stanje da brojne međunarodno poznate „zvjerke“ svojevremeno nisu osuđene na decenijske kazne? Pogađate (opet!) pod čijim rukovođenjem.

Sad, bojim se da ovde ulazim u „opasne vode“, no prosto moram pomenuti da su svojevremeno na ovim našim prostorima djelovale moćne kriminalne organizacije (npr. Milakovići), ili da su javnost i društvo dugo mučila monstruozna ubistva, da smo imali „štamparije“ novca ravne nekadašnjoj topčiderskoj, da smo bili važna tačka na međunarodnim narko-koridorima ili u domenu krijumčarenja oružja i ino. Mnogo toga je pohvatano, presječeno, procesuirano i presuđeno, a ključna poveznica  svega nosi ime Darka Ćuluma. Znači, ono šta je važno istaći za shvatanje aktuelnih dešavanja jeste činjenica da Ćulum zna kako suzbijati najteže oblike kriminala, odnosno da na tom planu ima ogromno iskustvo. Sve šta je danas potrebno jeste da politički vrh takvim ljudima omoguće ostvarivanje željno očekivanih rezultata. U stvari potrebnije je omogućiti kontinuitet djelovanja, jer ništa ne dobijamo ukoliko nešto započnemo, pa presiječemo, kao u slučajevima Jovanića ili Kostreševića.

Elem, važno je pomenuti još jednu Ćulumovu profesionalnu karakteristiku, a kakva je od ključnog značaja za razvoj policijskog djelovanja. Konkretno, Darko ima tu odliku da mu ljudi/policajci vjeruju. Sad već decenijama je poznat po tome da mu možete povjeriti najopasnije informacije i bez imalo bojazni da će vam se to „obiti o glavu“. To operativci iznimno cijene i upravo zbog te osobine nebrojeno njih je zatražilo (i dobilo) Ćulumovu pomoć i podršku u realizaciji opasnih aktivnosti. Istovremeno, angažovanje na teškim i opasnim zadacima oduvijek je kod Ćuluma bila najbolja preporuka za napredovanje. Manje-više poznato je da on svoje prekaljene saradnike pozicionira kad i gdje god može. U biti to znači da je Darko Ćulum jedan od vrlo rijetkih kadrova naše policije kakav može okupiti kvalitetne profesionalce i usmjeriti ih na najteže oblike kriminala. Pitanje je samo njegove procjene objektivnih mogućnosti i okolnosti, jer je i u tom pogledu vrlo iskusan i dobro zna do kojih granica policija može maksimalno dosegnuti. Prosto, Ćulum čuva ljude i sebe, i to je u policijskim krugovima dobro poznato, a možda najbolji pokazatelj te njegove osobine jeste činjenica da javnost malo zna o njegovim ličnim zaslugama (respektabilnim!) i o opasnostima sa kakvima su se suočavali on i njegovi ljudi.

Dakle, da rezimiramo, faktički u svojoj prvoj izjavi sa pozicije skorašnjeg direktora policije Ćulum je najavio da mu programske prioritete čine „borba protiv organizovanog i privrednog kriminaliteta, korupcije, zatim rasvjetljavanje teških krivičnih djela iz ranijeg perioda, kao što su ubistva, razbojništva, saobraćajne nezgode sa nastradalim po nepoznatom učesniku, ali i bolja saradnja sa tužilaštvom”. Naoko ovo djeluje kao nebrojeno puta izrečena fraza, no, nikad od Darka Ćuluma. Vjerujte da svaki pomenuti aspek djelovanja ima svoju pozadinu, odnosno da se odnosi na konkretne stvari. Ponavljam, Ćulum nije sklon ni isticanju svojih zasluga, a o kojekakvim “najavama” nema smisla ni govoriti. To je čovjek koji vrlo malo govori, a mnogo radi, i ukoliko je najavio ovakve prioritete onda je to ozbiljno mislio. No, ovde (opet) moramo uobziriti činjenicu da Ćulum nikad ne izlazi sa idejama ili stavovima koje nisu dobrano preispitane i utanačene unutar relevantnih subjekata.

Znači, poprilično sam ubijeđen da je Dodik od Ćuluma zatražio isto ono šta je prethodno tražio od Čađe, Jovičića i Lukača (a nije dobio), a to su kampanja protiv kriminala i konkretni rezultati. Sa druge strane Ćulum to može postići, no, pitanje je: do kojih granica je Dodik spreman suočiti se sa kriminalom i korupcijom? Za ovih desetak godina najmanje dva puta je „zakazao“, zato pretrpio političku štetu i (nadati se!) iz svega toga nešto naučio. Ukoliko potroši i „treću sreću“, odnosno Ćuluma i ljude koje će ovaj najvjerojatnije okupiti, teško da se može nadati dobroj budućnosti. Zna to Dodik i zato vjerujem da bi ova „priča“ sa Ćulumom mogla uspjeti.

MISLIM, DAKLE POSTOJIM - APEL JAVNOSTI

Stanje osnovnih ljudskih prava i sloboda u Republici Srpskoj doseglo je kritičnu tačku obespravljivanja. Ovo se posebice ispoljava u domenu prava na slobodno mišljenje i izražavanje kakvo, bar po Dekartu, određuje esenciju čovjekovog bitisanja.

Piše: Borislav Radovanović

Ovim putem obavještavam javnost da je za ponedeljak, 22.08.2016. godine, u 10,30 časova zakazana rasprava u disciplinskom postupku protiv mene zbog tekstova kakvima sam marta tekuće godine animirao javnost povodom teških kršenja prava boračke kategorije. Konkretno, javno sam se suprotstavio kršenjima prava pripadnika MUP-a RS-e čije je ratno učešće zloupotrebljeno za njihovo penzionisanje. Objelodanio sam plan aktuelne vlasti Srpske da do kraja ovog mandata iz struktura policije udalji sve ratne policajce, šta je uslov MMF-a za dalje kreditne aranžmane. Dvije decenije NATO, OHR, IPTF, SFOR i šta znam kakve sve „međunarodne organizacije“ nastojale su iz sistema bezbjednosti Srpske udaljiti one koji su najzaslužniji za stvaranje Republike Srpske, sve dok se MMF nije pokazao kao najsposobnija organizacija razaranja srpskog naroda i entiteta. No, ništa od toga ne bi bilo izvodljivo bez angažovanja okupacionih namjesnika koji trenutno vladaju Srpskom. Žalosno, ali je tako!

Sa druge strane postavio sam pitanje: da li novozaposleni policajci mahom dolaze iz članstva SNSD-a. Poznato je da u strukturama diplomiranih pravnika unutrašnjih poslova, ili diplomaca Visoke škole unutrašnjih poslova MUP-a, postoji „praksa“ učlanjivanja u SNSD. Ti mladi ljudi svakako se dovijavaju u traženju posla, pa su spremni uzimati i članske karte SNSD-a u nadi da će se na taj način umiliti ministrima – redom uticajnim funkcionerima ove stranke. Kada na ovakav način „popunjavate“ članstvo stranke, i to još vladajuće, činite „političku korupciju“ i to bi trebalo da znaju ministar Dragan Lukač i najviše rukovodstvo entiteta, no za njih važe neka druga pravila, zakoni i standardi. Njima je jedino važno uspostaviti što čvršću kontrolu nad policijskim strukturama i to čine masovno, bezobzirno i – normalno protivpravno.

Zakonski posmatrano nema prepreke da student, pa čak i volonter u MUP-u, bude član političke stranke, no onog trenutka kad zasnuje radni odnos u statusu policijskog službenika dužan je stranci podnijeti zahtjev za brisanje iz članstva. Još uvijek čekam da SNSD objelodani koliko je takvih zahtjeva dostavljeno stranci tokom posljednjih 10 godina. Po mojim sumnjama – niti jedan! Znači, ukoliko je policijski službenik član SNSD-a za njega ne važe propisi i profesionalni standardi. To je pojava kakvoj sam se javno suprotstavio, odnosno protiv kakve sam pokušao animirati javnost, i zbog čega sam „zaradio“ još jedan (u nizu!) disciplinski postupak.

Elem, problem je što objavljivanjem spornih tekstova nisam počinio nikakvu zabranjenu ili nedozvoljenu radnju, tako da je načelnik CJB Prijedor Dalibor Ivanić protiv mene mogao pokrenuti disciplinski postupak jedino počinjenjem krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja. I to je učinio! Zašto? Vrlo prosto: Ivanić je na na mjesto načelnika Centra postavljen rješenjem ministra Lukača, inače člana Glavnog odbora SNSD-a, tako da je za njegovo opstajanje na toj poziciji mnogo važnije čuvanje interesa SNSD-a od poštivanja principa zakonitosti u radu policije. Zna to načelnik Ivanić odlično još iz vremena kad je vijerno čuvao interese PDP-a (za ministrovanja Perice Bundala), stranke koja ga je postavila na prve rukovodeće pozicije. Potom je „iskustvo brusio“ kao kadar SDS-a, gdje je bio predmetom istrage Tužilaštva BiH zbog potpisivanja izjava lojalnosti stranci, Draganu Čaviću i (1) kriminalcu Ljubanu Ećimu. Na kraju je završio u „političkom krilu“ Milorada Dodika!

"premijer" Sejfudin Tokić i "ministar razvoja" Milorad Dodik, (1997.)

Možda se pitate: kako je moguće da ministar Lukač jednog ovakvog policijsko-političkog „papka“ postavi na poziciju načelnika prijedorskog centra? Pa šta očekivati od ministra čiju karijeru je obilježio 10.septembar 1997. godine kada je izvršio klasičan državni udar? Da, govorim o njegovom upadu u hotel „Bosna“ kad je nasilno iz Banjaluke protjerao člana Predsjedništva BiH, ministra policije, te brojne poslanike, ministre i druge najviše funkcionere Republike Srpske. Takvo ponašanje u pravnoj i bezbjednosnoj terminologiji naziva se državnim udarom. Dalje, sasvim je prirodno da tadašnji glavni operativac „obojene revolucije“ protiv Republike Srpske, kakva je dovela do konačne okupacije našeg naroda i entiteta, a današnji predsjednik, Milorad Dodik uglavnom se oslanja na tipove poput Lukača i Ivanića. Moram cinično podsjetiti kako sam svojevremeno objelodanio da je Milorad Dodik bio „operativac“ NATO u pripremanju agresije na SRJ iz 1999., gdje je isti čak javno potvrdio moje navode. I onda je pomenutim pojedincima krivo kad ih nazivam „okupacionim namjesnicima“, no ja ne prihvatam da sam sebe podvrgnem „amneziji“, kako je to učinio dobar dio naših sunarodnika.

Danas se ne trebamo čuditi ni katastrofalnom stanju u institucijama Srpske, ni učestalim profesionalnim likvidacijama (redom nerasvijetljenim), pa ni spektakularnim pljačkama policijskih specijalaca ili organizovanim kriminalnim grupama narko-inspektora. U Republici Srpskoj, odnosno njenim institucijama, nije zabranjeno baviti se kriminalom i korupcijom, nego je zabranjeno javno govoriti o onome šta se dešava. Žalosno, ali je tako!

Na kraju, nadam se da sam ovim tekstom zainteresovao javnost za predstojeći proces protiv mene, gdje ističem kako je ovo tek početak objelodanjivanja najtežih oblika kriminala i korupcije unutar struktura naše policije. Prerano je da u ovom trenutku otkrijem konkretne krivične predmete i dokaze korupcije obzirom na sklonost najviših funkcionera policije ka uništavanju dokaza, sprečavanju dokazivanja, pa sve do likvidiranja „opasnih svjedoka“.

Uglavnom, ističem da su disciplinski postupci javnog karaktera tako da predstavnici medija i zainteresovanih građana mogu slobodno u ponedeljak u 10,30 časova doći u zgradu CJB Prijedor i prisustvovati procesu koji će zasigurno obilježiti određene društvene promjene u Republici Srpskoj. Maksimalno sam pripremljen i javno obećavam da ću se sa pojedinim „pendrek-efendijama“ i „pendrek-kadijama“ obračunati na način kakvom nisu dorasli. Istovremeno, apostrofiram da dok god postojim imam namjeru misliti svojom glavom i glasno izgovarati ono šta mislim. Da li to odgovara Miloradu Dodiku i njegovim „pendrek-kadijama“? Prosto: to me ne zanima! Nisam član ni SNSD-a, niti bilo koje druge stranke, pa tako nemam ni političkog gospodara!

Umjesto izvinjenja Aleksandra Pandurević dobila „pravo na ćutanje“!

Ministar Dragan Lukač uveo je novi aršin: o terorizmu smiju javno diskutovati samo „kompetentni stručnjaci“ poput njega, Gojka Vasića, Milorada Dodika i „Lepe Brene“ Ćeranića. Aleksandra Pandurević ima „pravo na ćutanje“!

Piše: Borislav Radovanović

Samo u „zemlji apsurda“ ministar policije može određivati parlamentarcima o kojim temama mogu raspravljati. Tako je Dragan Lukač sebi dao za pravo da  utvrđuje ko je „adekvatan“, a ko nije, za javno diskutovanje o problemima bezbjednosti. Primjera radi, Aleksandri Pandurević dozvolio je da o policiji i bezbjednosti priča samo „dok ispija kafe sa svojim prijateljicama”, a njene je navode okarakterisao kao “nebulozne stvari”. Srećom pa je odbio “komentarisati”  izjavu Pandurevićeve, jer ko zna šta bi tek tad rekao.

Elem, da su Lukačevi principi dobrano nakaradni pokazuje gotovo istovremeno događanje. Prije 5-6 dana udarna vijest regionalnih medija bila je izjava predsjednika Dodika kako je “BiH logistička baza terorizma u Evropi i svijetu” (Evropa valjda ne pripada “svijetu”!). Dodik se, prema Lukačovim aršinima, ima smatrati za kompetentnog stručnjaka “s pravom da komentariše terorizam” obzirom da je po zanimanju politikolog. Da bi dokazao kompetentnost u oblasti bezbjednosti predsjednik/politikolog je javnosti otkrio novi model proaktivne prevencije terorizma – svakog jutra Dodik se moli bogu da spriječi terorističke napade! Znači, terorizam se prevenira molitvama, a nikako parlamentarnim raspravama o formiranju i funkcionisanju udarnih protivterorističkih grupa.

Primjećujem da je njegov imenjak Mektić, opet, stao u zaštitu gospođe Pandurević. Pri tom je postavio pitanje kompetentnosti Dragana Lukača u odnosu na terorizam i organizovani kriminal. Mektić polazi od teze da je Lukač tokom policijske karijere bio angažovan samo na poslovima specijalne policije, te da se sa terorizmom i organizovanim kriminalom profesionalno nije suočavao. Moram konstatovati da je državni ministar bezbjednosti „zaboravio“ na činjenicu da je Lukač godinama rukovodio banjolučkom komunalnom policijom, gdje je mogao steći određena stručna znanja u oblasti bezbjednosti – opet Mektiću nepoznata. Zamršeno je to!

Osim toga ministar Mektić nije upoznat sa tim da je Dragan Lukač svojevremeno bio student Predraga „Lepe Brene“ Ćeranića, našeg istaknutog stručnjaka za bezbjednost i poeziju, koji mu je danas i savjetnik. Neupućene moram podsjetiti da je Ćeranića kao saradnika (čitaj: doušnika) Službe državne bezbjednosti angažovao Ljuban Ećim, te mu dodijelio kodno ime „Lepa Brena“. Elem, Arkanov kum Ećim kasnije se „slučajno našao“ u stanu u kom je skrivano 48 kg heriona, 4 kg čistog kokaina i 210 000 evra, te je „greškom“ osumnjičen kao vođa „Bosanskog klana“ beogradskog podzemlja. Samo u „zemlji apsurda“ agenti državne bezbjednosti postaju gangsterski bosovi, a njihovi doušnici savjetnici ministara policije. Da Bog sačuva!

No, moramo shvatiti usljed kakvih „savjetodavnih okolnosti“ ministar Lukač funkcioniše. Njegov savjetnik „Lepa Brena“ Ćeranić nedavno je svjetskoj javnosti obznanio svoje mišljenje o neuspjelom puču u Turskoj. Prema Ćeraniću dobro je što je napad na Erdoganov režim propao jer bi „pučisti sigurno ugrozili Srbiju i Srpsku“ („šta bi bilo kad bi bilo?“). Srećom, Erdogan je opstao i danas je Srpska „sigurnija“ no ikad – "Sultan" Redžep je čuva! Gospođa Aleksandra Pandurević nije sposobna shvatiti tako složene misaone konstrukcije u kakvima Erdogan šuruje sa Islamskom državom da bi štitio Republiku Srpsku od terorizma, zbog čega je najbolje da se mane tema za kakve je „nekompetentna“. Možda joj je najbolje da se zajedno sa Dodikom moli bogu!

Na kraju, kako je red, moram se i sam pozabaviti kompetentnošću ministra Lukača u odnosu na suzbijanje terorizma. Prvo moram naglasiti kako njegove ocjene treba uzimati sa ozbiljnom rezervom. Primjera radi, (kako sam to pisao u autorskom tekstu) prošle godine dan uoči memorijalnog skupa u Srebrenici  „ministar policije Dragan Lukač obavijestio je javnost kako su preduzete sve neophodne mjere da skup prođe u najboljem redu, te kako isključuje mogućnost incidenata”. Premijer Vučić, predsjednik Pahor i drugi zvaničnici povjerovali su u ovakve garancije “ozbiljnog ministra” i zamalo pogubili glave! I šta danas znamo više od onoga šta smo tog dana gledali na malim ekranima? Postoji li kakva istraga o tom činu ekstremizma u kom je premijer bratske države zamalo usmrćen kamenovanjem – najtežom kaznom po šerijatskom pravu?

Osim toga moram zapitati kako “stvari stoje” u predmetu terorističkog napada na policijsku stanicu u Zvorniku? Do danas nije rasvijetljen motiv zbog kog je Nerdin Ibrić napao policajce, a stručni strandardi su tu nedvosmisleni – u slučaju terorizma moramo dokazati umišljaj i vinost. Cinično moram istaći da je Sud BiH “kaznio” Fatiha (Avdulaha) Hasanovića sa godinom zatvora zbog organizovanja terorističke grupe i  borbenog angažovanja u jedinicama Islamske države u Siriji. Umjesto zakonom zaprijećenih minimalno pet godina, ili bar tri, Hasanović će odležati samo godinu i to zbog akcije “Damask”, s tim da ama baš nikog u ovoj zemlji ne zanima da li je u pitanju podstrekač ili čak organizator napada na zvorničku policiju. Ministra Lukača izgleda ponajmanje!

U daljem moram zapitati ministra šta se događa sa istragom zločina u Trnopolju iz jula 2014. godine u kom su ubijeni Almir Redžić i Muharem Balić ? Zikrija Krkić je, očekivano nakon onako traljave istrage, oslobođen odgovornosti za dvostruko ubistvo, a prijedorska policija je na slučaj “zaboravila”. Prema raspoloživim saznanjima ovaj zločin sadrži obilježja islamističkog ekstremizma, pa čak i terorizma, a krivično procesno i kriminalistički  je krajnje pogrešno postavljen. Zanimljivo, kod Krikića su u sporno vrijeme boravila dva afro-azijata, pripadnika Islamske države, koji su direktno vezani za sporno ubistvo, a ni do danas nisu identifikovani.

Pri tom moram (ponovo!) postaviti pitanje nadzora nad islamističkim ekstremistima. Kakav to “nadzor” provodi naša policija ako Nerdin Ibrić počini teroristički čin sa dvije puške za kakve su mu izdane “uredne” dozvole, dok je deklarisanom vehabiji Krkiću odobreno pravo na držanje pištolja? Uostalom, MUP RS je u mogućnosti da “sravni podatke” o tome koliko registrovanih pripadnika vehabijskog pokreta i evidentiranih radikalnih islamista ima odobrenja za držanje (i čak nošenje) vatrenog oružja. Tu moramo postaviti pitanje: da li Srpska tavori sa terorističkim grupama ili sa paravojnim oružanim formacijama sklonim terorističkom djelovanju? Hoćemo li odgovor dobiti u vidu pogroma na Kosovu iz 2004. ili u vidu napada sličnog onom prošlogodišnjem kumanovskom? Ili, kako sam to ranije više puta pitao: koliko još građana Srpske treba da smrtno postrada da bi otvorili raspravu oko problema u oblasti bezbjednosti? No, esencijalni problem našeg društva i jeste u tome što na poslovima zaštite od terorizma i ekstremizma angažujemo “stručnjake” kakve edukuje “Lepa Brena” Ćeranić. Da bog sačuva!