недеља, 6. септембар 2015.

ANTIRATNI KRIK RATNOG VETERANA


Tekst objavljen na prestižnom portalu CEOPOM-ISTINA,


U narednih godinu-dvije neminovno će doći do teške eskalacije Trećeg svjetskog rata. Možda ću nekoga začuditi, ali iskreno smatram da su ratni veterani napozvaniji za upućivanje antiratnih poruka.


Milorad Mišo Pelemiš, komandant 10. diverzantskog odreda, nedavno je objelodanio podatke kako je po naređenju Ratka Mladića skrivao francuske pilote zarobljene 1995. godine nakon obaranja njihovog Miraža 2000 iznad Pala. No, mnogo važnije je njegove svjedočenje o tome kako su se srpke političke kvazielite sa obe strane Drine naprosto utrkivale oko oslobađanja zarobljenih pilota. Pelemiš je ovim otvorio priču o događanjima kakvima i sam mogu svedočiti.

Danas su gotovo zaboravljeni detalji oko zarobljavanja francuskih pilota, a žalosti me da je tako pošto je u pitanju zločinaštvo nad našim napaćenim narodom. I to zločinaštvo one najmonstruoznije prirode. Podsjetiću da su tada zarobljeni kapetan Frederik Šifo i navigator-poručnik Žoze Suvinje. U vezi poručnika Suvinjea nikada ne treba zaboraviti podatak da je u pitanju navigator osposobljen za upravljanje avio-projektilima punjenim osiromašenim uranijumom. Ukoliko čovjek-pojedinac može predstavljati dokaz počinjenog zločina, onda su oružane snage Republike Srpske obezbijedile takav dokaz. To što u trenutku obaranja njihov avion nije bio naoružan projektilima zabranjenim međunarodnim pravom u biti ne znači ništa obzirom da to nije bio prvi i jedini napad kakav je ovaj dvojac izveo.


Ovom prilikom želim posvjedočiti o jednom drugom napadu na naš narod, a koji je vremenski i personalno vrlo blizak prednje pomenutom. Dogodilo se da sam, kao mladi specijalac MUP-a Republike Srpske, decembra 1995. godine obreo se u Hadžićima. Po dolasku u to mjesto zatekli smo pripadnike francuske Legije stranaca i bilo je poprilično nejasno zbog čega je ta formacija bila tu raspoređena. Nagovještaj odgovora dobio sam sasvim slučajno prilikom razgovora sa dvoje staraca, izbjeglica privremeno nastanjenih u Hadžićima. U nekom trenutku neobaveznog razgovora starina poče hvaliti francuske vojnike. Pri tom je objašnjavao kako je tokom bombardovanja jedan avio-projektil pogodio uz sami temelj kuće, te se zabio u zemlju, a nije se aktivirao. Reče čiča da su francuski vojnici došli sa prvim danima primirja i kopali 18 metara duboko u zemlju, dok nisu pronašli i izvadili avio-raketu. Normalno, projektil su odnijeli, a starina im je na tome bio zahvalan jer živjeti na neaktiviranoj razornoj raketi i nije pretjerano ugodno.


Ovde možemo postaviti niz pitanja, ali osnovno je: čemu takva agilnost Francuza na uklanjanju neaktiviranog projektila? Možemo govoriti o uklanjanju napredne vojne tehnologije kako protivnici ne bi došli u njen posjed. Ipak, sa jednakom uvjerenošću možemo govoriti o uklanjanju dokaza bombardovanja civilnih ciljeva obzirom da je projektil za nekoliko stotina metara promašio vojni cilj i pogodio civilno naselje. Možemo pomisliti da je ovim slučajem uklanjan dokaz ratnog zločina. No, u to vrijeme imali smo na stotine sličnih „pogodaka“ i civilnih žrtava, i to je uvijek podvođeno pod kolateralnu štetu. Zato budimo krajnje konstruktivni i recimo da se francuska agilnost primarno manifestovala u vidu uklanjanja dokaza o korištenju navođenog projektila sa osiromašenim uranijumom. Opštepoznato je da su Hadžići ponajviše gađani međunarodno zabranjenim sredstvima i tu ne treba imati dvojbe – Francuzi su uklonili nedvosmislen dolaz ratnog zločina!

Znači, postoji ozbiljan skup indicija da smo u jednom trenutku na raspolaganju imali i nesporan dokaz ratnog zločina i neposredne počinioce istog (francuske pilote). Pitanje je zbog čega naše političko i vojno rukovodstvo aktivno saučestvuju na uklanjanju dokaza monstruoznih zločina na našu štetu?


LJUBAV RADOVANA KARADŽIĆA I FRANCUSKIH PRIPADNIKA IFOR-a


U odgovoru na prednje pitanje o izdajničkom ponašanju naših „elita“ ponovo ću se poslužiti vlastitim svjedočenjem. Prvi dio 1996. godine proveo sam na Palama, obezbjeđujući Radovana Karadžića. Zbog toga mogu posvjedičiti da je na stotinjak metara od Karadžićeve kuće bio postavljen kontrolni punkt francuskih pripadnika tadašnjeg IFOR-a. Svakodnevno sam gledao kako Karadžić, samo sa vozačem i u onoj toliko opjevanoj „mečki“, prolazi kroz taj punkt. Na Karadžićevo pozdravljenje podizanjem ruke francuski vojnici odgovarali su srdačnim mahanjem. Na prvi pogled djelovalo je da Francuzi funkcionišu u sklopu obezbjeđenja bivšeg predsjednika. To bi bilo „normalno“ da već tada nije podignuta optužnica haškog Trubunala.

Dakle, Radovan Karadžić je uživao u benefitima oslobađanja francuskih pilota. Sad, pitanje je: u čemu je „uživao“ njegov narod? I ovde ću se zadržati na Hadžićima. Kako ističe novinar i publicista Nedeljko Zelenović, ratni stanovnik Hadžića, smrtnost populacije u toj kategoriji je četiri puta veća nego u npr. Bratuncu u koji je izbjegao najveći dio Hadžićana. Takav odnos smrtnosti potvrđuje i Slavica Jovanović, direktorka Doma zdravlja u Bratuncu. Zelenović godinama proziva institucije u BiH-e zbog nedovoljnog angažovanja na problemu osiromašenog uranijuma i njegovog štetnog dejstva po stanovništvo. No, podsjeća i da su odmah nakon bombardovanja 1995. godine u Hadžiće stigli stručnjaci iz Vinče, obavili mjerenja, ali da nikad nisu objavili podatke. Tadašnja vlast u Srbiji to nije dozvolila! I sve potonje vlasti Srbije i Srpske jednako saučestvuju u prikrivanju zločina nad sopstvenim narodom.


Važno je podsjetiti i na izjave Jeline Đurković koja je 2005. godine predsjedavala Komisijom za istraživanje posljedica radijacije osiromašenog uranijuma. U izvještaju koji je tada sačinjen navedene su posljedice i date upute šta se treba uraditi po ovom pitanju. No, kako kaže gospođa Đurković - taj izvještaj negdje se “zagubio” i do njega danas nije moguće doći. Žalosno je to!

Elem, sramno ponašanje srpskih kvazielita u odnosu na bombardovanje Republike Srpske kao bumerang obilo se o glavu srpskom narodu četiri godine kasnije. Operacija “Saveznička sila” (poznata kao “Milosrdni anđeo”) obimom usmrćivanja, ranjavanja i razaranja daleko je nadmašila Operaciju “Namjerna sila”. Kada naše “elite” nisu ispoštovale stradanja vlastitog naroda u Srpskoj sasvim očekivano bilo je ponavljanje zločina u još težem i pogubnijem obličju. Nakon 10 tona radioaktivnih supstanci bačenih na tlo Srpske dobili smo još 15 tona na teritoriji Srbije. Žalosno je da smo to “zaboravili”!


ŠTA SMO NAUČILI IZ STRAVIČNE PROŠLOSTI?


Kažu da iskustvo nije ono šta vam se događalo u prošlosti, nego je to sposobnost prepoznavanja budućih sličnih situacija. U tom kontekstu Srbe možemo okarakterisati kao “kolektivitet bez iskustva”. Uostalom, kako tumačiti ponašanje srpskog etničkog korpusa u odnosu na nadolazeću eskalaciju oružanih sukoba sa nedvosmislenim obilježjima svjetskog rata. Ukoliko je u ratna dešavanja involvirano više desetina država sa različitih kontinenata, ukoliko zaraćeni prostor zahvata dva kontinenta (Sjever Afrike i Bliski Istok) i sa tendencijom širenja, onda to moramo nazvati svjetskim ratom.


No, ukoliko želimo racionalizovati aktuelnu situaciju moramo govoriti o dvije dimenzije: o prisustvu rata i o karakteru rata. Oduvijek čovječanstvo ratuje i to je društveno stanje na kakvo smo već svikli. Međutim, zapitajmo se koliko možemo prihvatiti karakter rata u kakav čovječanstvo srlja. U pitanju je hegemonistički, kolonijalni i usko interesni rat kakav generiše jedan gotovo promilni udio ukupne populacije i zarad sopstvenih interesa. Ipak, i u toj dimenziji ovaj rat se bitno ne razlikuje od ranijih. Postoji jedna dimenzija ovog rata o kakvoj se još uvijek ćuti, a šta je očekivano obzirom na informacionu dominaciju kakvu ostvaruju kreatori rata. Dakle, progovorimo o karakteru „vojnih udara“ kakve su Sjedinjene Države i „sateliti“ već započeli na prostoru Bliskog Istoka.

Za one neupućene moram istaći kako su Sjedinjene Države prije više od 40 godina započele široku unutrašnju raspravu o modalitetu odlaganja radioaktivnog otpada. Prvo je razmatrana opcija odlaganja otpada na vlastitoj teritoriji, no, bilo je nemoguće privoliti bar jednu federalnu članicu da pristane na tako nešto. Zatim se raspravljalo o opciji odlaganja nuklearnog otpada na teritoriji „prijateljskih država“, međutim, ni pritisci ni krediti nisu bili dovoljni za biločiji pristanak. I onda Angloamerikanci pronalaze jeftin, efikasan i jednostavan način rješavanja opasnih materija. Decenijama Sjedinjene Države u svaki projektil, od metka do balističkih raketa, odlažu radioaktivni otpad. Amerikancima je civilizacijski „prihvatljivo“ da svoje neprijatelje uništavaju bez ikakve selekcije, dugoročno, teško i sa obilježjima genocidnosti.

Neupućene želim obavijestiti i o tome da u Sjedinjenim Državama već dvije i po decenije (od Zalivskog rata) traje snažna unutrašnja rasprava po pitanju smrtnosti i oboljevanja njihovih vojnika angažovanih na ratnim poprištima diljem planete. Brojna udruženja ratnih veterana i građana decenijama uporno dokazuju da su smrtnost i  bolesti karakteristične za izlaganje radioaktivnim materijama mnogo izraženije kod vojnika angažovanih u ratovima, nego kod ostatka populacije. Državna administracija ne priznaje brojna istraživanja urađena po ovoj pojavi i surovo manipuliše istinom, odnosno činjenicom da bezobzirno truju i neprijatelje i sopstvene vojnike. No, jedno je nesporno – u Sjedinjenim Državama bar postoji javna rasprava o tom problemu, građani protestvuju, bore se za svoja prava i ino. Šta se dešava u Srbiji i Srpskoj?


Moram priznati da mi je ponašanje našeg naroda neshvatljivo! Pitam: postoji li na tlu Evrope narod „pozvaniji“ da prvi javno progovori o karakteru već materijalizovanih i onih budućih, a sasvim izvjesnih, zločina? Neshvatljivo je da ćuti narod na koji je bačeno 25 tona radioaktivnih tvari, narod koji decenijama trpi teške posljedice monstruoznih zločina. Razumno je očekivati antiratne proteste diljem Srbije, BiH-e i Hrvatske, a krajnje neshvatljivo je da niti jedan takav protest do danas nije upriličen. Desetine hiljada izbjeglica nas svakodnevno podsjećaju na ratne strahote na nama ne tako dalekom prostoru, no, vrhunac našeg „altruizma“ ogleda se u licemjernim medijskim predstavama o „dobrodošlici“. Pitanje kakvim bi se trebali pozabaviti jeste: zašto je nemoguće okupiti bar 50 građana za javno izražavanje antiratnog protesta? U dvomilionskom Beogradu nema 50 osoba spremnih da izbjeglice podrže u traženju mira. To je bukvalno neshvatljivo!

Na sve to svakodnevno nas mediji „izvještavaju“ o vazdušnim udarima protiv Islamske Države. Bar Srbi odlično znaju kakva sredstva se koriste za ove „humanitarne akcije“. Odlično Srbi znaju, a nažalost iz vlastitog iskustva, da NATO jastrebovi čine genocid nad građanima Bliskog Istoka, da uništavaju redom, sistematski i monstruozno. I Srbi ćute, ćute i uporno ćute! Stanovništvo napadnutih oblasti možda još uvijek nije svjesno šta im čine „humanitarci“, kakve opasnosti im prijete i ino, ali je krajnje nerazumljivo zbog čega ih na to ne žele upozoriti oni koji su slične zločine već pretrpili.

Ukoliko je neko pomislio da sam u dosadašnjem dijelu teksta iznio najtežu dimenziju našeg „ćutanja“, taj se grdno prevario. Danas nedvosmisleno uviđamo da NATO jastrebovi nastoje Srbiju i zemlje okruženja pridobiti kao saveznike u ovom monstruoznom ratu. I odlično Srbi znaju koliko su naše političke elite „kvarna roba“ i kako se uvijek povode za vlastitim interesima, sa ekstremno izraženom nebrigom za narod i žrtve. Time je neshvatljivo da nijemo posmatramo kako hegemoni i monstrumi Zapada glorifikuju Vučića, kako ga imenuju „faktorom mira“ i stabilnosti, baš kako su svojevremeno činili sa Miloševićem i Karadžićem. Imamo stravična znanja o našoj ne tako davnoj prošlosti, a žalosno je da nemamo iskustva. Pitam javno: zar ćemo gluvonijemo dozvoliti da nas uvuku u još jedan težak zločin, zar ćemo dozvoliti da nas ponovo ugroze i uvedu u još jedan suludi rat? Zar nemamo ni zrno mudrosti, pa da raniju nesreću pretvorimo u iskustvo?

Dakle, iz predstavljenog je vidljiv prigovor na našu indolentnost u odnosu na eklatantne opasnosti i zločine. U tom smislu pitam: zar od „trilateralaca u pokušaju“ Aleksandra Vučića i Milodara Dodika očekujemo organizovanje antiratnih protesta? Ili to očekujemo od hedonističke i samožive inteligencije? Možda od običnog puka zaluđenog rijaliti programima? Po meni najpozvanija kategorija za organizovanje javnih protesta jeste u redovima onih koji ponajbolje znaju kakve strahote i opsanosti rat donosi. Govorim o ratnim veteranima! Ako se u biločemu trebamo ugledati na Amerikance, pa neka to bude aktivizam ratnih veterana radi upozoravanja javnosti na monstruozne zločine kakvima NATO jastrebovi prijete opstanku čovječanstva. Iz vlastitih stradanja znamo kakve to vazdušne udare izvode „zabrinuti humanitarci“ nad bliskoistočnom populacijom. Već danas nesporno znamo da će se ovaj rat širiti i najvjerojatnije poprimiti obilježja Trećeg svjetskog rata. Znamo i da će na dasetine (i stotine) miliona nesrećnika biti izložene desetinama tona radioaktivnih materija, a pitanje je: zašto ćutimo?

Posljednjih godinu i po tekstovima i javnim istupima objašnjavam kakve opasnosti prijete čovječanstvu, kakve monstruozne planove kuju hegemoni. No, shvatam da to nije dovoljno! Ovim putem želim pozvati borce, žtrve rata i dobronamjerne ljude da se okupljamo, da izrazimo jasan i masovan protest prema onome šta se dešava. Iskreno vjerujem da jednom širokom akcijom antiratnih protesta možemo uticati na druge narode i građane, da možemo BAR POKUŠATI proizvesti pozitivne promjene na globalnom planu. Vjerujem da Srbi sa obe strane Drine imaju i pravo i obavezu da među prvima pošalju antiratne poruke, da se suprostave globalnoj opasnosti. No, na prvom koraku – moramo se suprostaviti bilokakvoj mogućnosti našeg saučestvovanja u monstruoznim zločinima nad populacijom čija je jedina „krivica“ u tome što su rođeni na prostoru bogatom energentom budućnosti – prirodnim gasom. Iskustvo je suprostavljati se ratu na Bliskom Istoku prije nego dođe u naša dvorišta!








Нема коментара:

Постави коментар

Коментари не садрже мишљење аутора, нити исти одговара за недозволјен или непримјерен садржај коментара.